ponedjeljak, 27.04.2015.

sve moje ljubavi

Sad sam išla računati koliko godina imam vozačku !
Skoro mi pozlilo.
31 !?
Pa, majku mu, ja nemam ni trideset ! Kako onda mogu vozačku imati 31 godinu ???

No dobro, Zvonka, pomiri se sa stvarnošću.
Nije važno koliko ti je godina, bitno je to što ti je stanje duha ostalo u kasnim dvadesetima.
A nisu važne ni one bore izdajice, smijalice !

Nego, odlutah ... prisjetih se svojih auta.
Položila sam vozački sa 18 i dobila svoj prvi autić.
Peglicu. Narančastu. Samo moju.
Sva sreća da nikad nije propričala !



Nakon nje, bilo je perioda kad nisam vozila, kad nisam htjela voziti i kad su me drugi vozali, a onda sam se dočepala meni vrlo, vrlo dragog auta.



Bio bi savršen da s njega u vožnji nisu otpadali djelovi.
Svejedno, teška srca sam ga se odrekla zbog ovog malog ljepotana:



Kad bih mu godine računala kao mačkama i psima, ono, jedna za sedam, sad smo baš istih godina, dobro se slažemo i baš smo si legli na prvu.
Pa sam pomislila kako je baš zaslužio novu oblekicu.
Ispao je pravi sportski bolid ( zbog natpisa na navlakama ) , iako ga po potrebi pretvaram u damski auto ili teretno vozilo. Ovo drugo puno češće.







I kao takav, sportski, jel, prihvatljivo je i da sam neki dan platila svoju prvu kaznu za prebrzu vožnju.
Prvu i jedinu. Ikada. Za 31 godinu.
Zašto se to ne nagrađuje ???